Od Dornbirna, trgovačkoga i industrijskog grada u Vorarlbergu, vodi uska cesta duž rijeke Dornbirner Ache visoko gore prema gorskoj dolini. Snaga ove rijeke postala je već u 18. stoljeću centralnim izvorom energije brojnih manufaktura i tvornica u Dornbirnu, na čemu se temeljilo blagostanje nastalo na njenim obalama. Ta se energija izlila već prije u uskoj dolini, čije je stijene i strme padine rijeka oblikovala u pitoreskni tjesnac Ebniter Schlucht. Otprilike četvrt sata traje vožnja uskom, zavojitom cestom kroz tunele i preko mostova uzbrdo, a onda se dolina otvara u kotlinu i završava visoko gore u jednom starom nekadašnjem valserskom naselju. Danas je tu turističko selo, malobrojne kuće, ali ipak još i jedna crkvica.
Tamo gdje ta cesta posljednji put mijenja obalu nalazi se most Schanerloch. Prijašnji most je nakon sedamdeset godina postao trošan pa je odlučeno da ga se sruši i nadomjesti.
Snaga i masivnost krajolika predstavljali su važno ishodište za Bernharda i Stefana Marte. Pomno promatranje lokacije i odluka da se preuzme princip luka prijašnjeg mosta doveli su do ideje projekta. Oblik se konkretizirao u procesu rada na modelu velikog mjerila te u razgovorima s projektantom konstrukcije Josefom Galehrom iz Feldkircha. Most bi trebao povezati dvije masivne stijene, upirati se o njih i užlijebiti se poput klina. Istovremeno su htjeli reagirati na tijek ceste i njen ponešto zakrenuti položaj u odnosu na tjesnac.
Na koncu je nastalo novo tumačenje masivnoga lučnog mosta, koji svojim oblikom interpretira tijek ceste i doline. Dolazeći iz doline, cesta se probija kroz stjenoviti tunel, a neposredno zatim zakreće udesno i ide ravno preko mosta i rijeke. Raspon mosta iznosi 21 metar, a zbog pomaknutosti obaju bočnih lukova izvija se donja strana mosta s jedne na drugu obalu za oko 50 stupnjeva. Tako nastala geometrija ploče izvedena je iznenađujuće jednostavno, pomoću gipkih ploča oplate na gusto postavljenim, sukcesivno zakrenutim gredama. Dvostrukim savijanjem postignut je visoki stupanj ukrućenosti pa se betonska skulptura logično razapinje između stijena u smjeru ceste. Razmotrimo li presjek mosta, primijetit ćemo elegantno sužavanje prema dolje, što suptilno naglašava temu užljebljenja i raspona između stijena.
Živahni plastični korpus mosta ostaje motoriziranom korisniku na diskretan način skriven, a svoju eleganciju pokazuje tek radoznalom putniku koji mu se pješke približi sa strane ili iz smjera riječnog korita. Nenametljiva ljepota nastaje u finom zamahu dvaju lukova koji se preklapaju, koji djeluju kao da iz krajolika izviru i u njemu opet nestaju. Stvara je antagonizam grube, porozne stijene i fino strukturiranoga, gotovo glatkoga vidnog betona. Njegova boja slična kamenu preljeva se već prema upadu svjetla od blistave bjeline do sjenovitog sivila patine, koju je beton s vremenom poprimio.
Ukupna širina mosta iznosi pet do šest metara, pri čemu minimalna širina kolnika unutar betoniranih ograda iznosi 4,20 metra. Ograde su visoke samo 75 centimetara pa je tako pogled na okolni krajolik slobodan. Luk od armiranog betona je vrlo vitak pa pri predviđenoj nosivosti od 40 tona ima na najtanjem mjestu samo oko 45 centimetara debljine. Temeljenje na nosivim stijenama s obje strane olakšalo je dimenzioniranje. Ploča kolnika izvedena je u vrlo krutom betonu i pomoću lijevanog bitumena pripojena je konstrukciji.
Most koji vodi u Ebnit nije prvi projekt mosta arhitekata Marte.Marte. Već 1999. izvedeno je proširenje jednog mosta od cortena. Godine 2006. pobijedili su na natječaju za pješački most od armiranog betona u Feldkirchu, ali projekt se izjalovio zbog lokalnih političkih otpora. Tim je važnije da je 2005. završeni most Schanerloch dobio u Vorarlbergu 2010. nagradu za investitora. Tom se prilikom jedan od članova žirija zauzeo da arhitekti Marte.Marte obnove i druga dva mosta. Njegova se želja ispunila i Grad Dornbirn im je već povjerio izvođenje barem još jednog mosta. Kako će taj izgledati? ‘Lučni most, ali s varijacijama u odnosu na prvi’, kažu arhitekti.